Nema jednoznačnog odgovora na ovo pitanje. U obzir treba uzeti dob djeteta, eventualne poteškoće koje su postojale od prije tijekom školovanja (npr. u svladavanju čitanja, u problemima s učiteljima, u izostanku s nastave i slično) te je li dijete karakterno sklono orgnaziranju i inače motivirano, ali su se problemi pojavili iznenada?

Tu su i mnoga druga pitanja. Jesu li roditelji postavili neki obrazac kojeg je teško promijeniti kad je pisanje zadaće i učenje u pitanju? Na primjer, ako su roditelji oduvijek sjedili uz dijete kada je pisalo zadaću i pomagali oko teških lekcija i odgovora, bit će vrlo teško taj opseg roditeljskog angažmana smanjiti na neku manju mjeru i naučiti dijete da se osamostali kod obavljanja školskih zadataka.

Kao što smo već spomenuli, važna je obiteljska dinamika. Roditelji trebaju razmisliti postoji li nešto u domu što dijete ometa u koncentraciji i fokusiranju na školsko gradivo?

Ovisno o situaciji, roditelji trebaju razmisliti o razini vlastite uključenosti u procese učenja i obavljanja školskih zadataka. Naime, jedan od ciljeva obrazovanja je da dijete samostalno nauči rješavati svoje obaveze, da nauči kritički razmišljati i rješavati probleme (ma kakvi oni bili).

Ono što stručnjaci savjetuju je da roditelj bude uvijek dostupan i na raspolaganju djetetu, ali da se ne postavlja "iznad" djeteta. Što to znači? Roditelji ne bi trebali organizirati i kontrolirati proces učenja te se više od samog djeteta brinuti za ishod. Roditelji ne bi trebali stavljati vlastite obaveze po strani kako bi proveli sate iznad bilježnice i udžbenika sa svojim djetetom. Roditelj ne bi smio umjesto djeteta sjediti za stolom i razbijati glavu s nekim zadatkom kod kojeg je dijete zapelo, dok dijete čeka gotov odgovor "jer mu je to preteško". U toj se situaciji roditelj više brine o rezultatu procesa učenja od djeteta jer dijete zna da će mama ili tata već to nekako dokučiti i dati gotov odgovor. Prije ili kasnije roditelj će početi osjećati frustraciju.

Vrlo je važno kako se roditelji osjećaju u tom procesu pomaganja oko zadaće. Naime, u nekim slučajevima roditelj je povrijeđen i ljutit jer se dijete kod pisanja zadaće ponaša nepristojno i drsko. U nemalom broju slučajeva, dijete koje je zapelo u pisanju zadaće i potražilo pomoć roditelja, upravo prema njemu ispoljava svoju frustraciju pa se mogu čuti rečenice tipa: "nemaš pojma o čemu govoriš", "nismo to tako radili u školi", pa čak i "glup/a si". U ovakvim slučajevima roditelj treba postupiti onako kako bi postupio i u drugim slučajevima drskog ponašanja - treba se povući i ostaviti dijete da samo riješi problem. Ne zlobno i naglo, već kao prirodan odgovor na takvo ponašanje.

Kako onda postaviti granice?

Najbolji način je da djetetu kažete: "Kada me zamoliš za pomoć, doći ću, ali moraš ostati za stolom jer ja umjesto tebe neću rješavati zadaću, želim da si smiren/a i da pratiš ono što radimo".

U svakom trenutku treba imati na umu da je cilj da dijete, uz našu pomoć, samo riješi zadaću. Treba se osloboditi straha da će se zaredati niz loših zadaća, ocjene pasti, a time i školski uspjeh općenito. Dijete treba imati osjećaj da je samostalno u nečemu uspjelo, treba biti ponosno na sebe. A to neće biti ako mu roditelj riješi svu zadaću. Isto tako, učiteljica ili učitelj neće moći detektirati eventualne rupe u znanju, pa neće ni pomoći djetetu da ih pokrpa. osim toga, jednog dana kada dijete krene u srednju školu ili na fakultet, tko će umjesto njega učiti i rješavati zadatke i probleme?

Stoga se odmaknite od djeteta, pomažite mu kada je to dosita potrebno i kada vas zamoli, uspostavite pravila u kojima će dijete uz vaša podpitanja, skice i objašnjenja samo dolaziti do odgovora. važno je da ne dajete djetetu gotove odgovore već mu pomognite na način da dijete doista shvati ono što uči.

Ako je potrebno potražite i instrukcije i pomoć učiteljice, ali s jasnim pravilom da dijete samo treba doći do rješenja i odgovora.

Članak je preuzet s internetskih stranica Klinfo.hr.