Do našeg cilja tj. malenog gradića Lindlara, koji se smjestio samo sat vremena od velikog grada Kolna, trebali smo se voziti jedan cijeli dan autobusom. Vozeći se autobusom spoznala sam da mjesto na koje dolazim neće biti ni najmanje slično crvenici i kršu na koje sam navikla.

Kamo god da sam pogledala vidjela sam prekrasna visoka crnogorična stabla. Po travnjacima su lutale brojne krave i konji pasući travu i preživajući sijeno iz bezbrojnih svežnjeva koji su bili razbacani po svim zelenim površinma. Uživala sam u pogledu na netaknutu prirodu i brojne prirodne ljepote. Po prvi put bila sam u stranoj zemlji u nepoznatoj zemlji i nisam mogla pronaći nijednu stvar koja me je podsjećala na dom. Ulice su mi bile pomalo dosadne jer su kuće uglavnom bile iste. Većinom su to bile jednokatnice s velikim crnim, nakošenim krovovima. Također sam primijetila da im je važniji esteski izgled kuće i dvorišta negoli sama funkcionalnost.

Tako su na primjer umjesto vrtova prepunih voća i povrća kakvi obitavaju kod nas imali otmjenu tek pokošenu travicu s cvijećem i živicom posađenom tako da je služila kao ulaz u dvorište. Ljudi su također mnogo ljubazniji negoli u nas. Također, svi su spremniji pomoći čovjeku u nevolji, te problem pokušavaju rješiti razgovorom umjesto svađom. To mi se ponajviše svidjelo. Ljudi su općenito mnogo zadovoljniji i smiju se puno više. Kako je moja domaćica živjela dalje od grada jednog jutra uputili smo se u središte Kolna. Tamo sam primjetila mnogo beskućnika koji su prosili za hranu na ulicama. Osim ove tužne činjenice grad mi se jako svidio.

 U svakom sljedećem gradu kojeg smo obišli bilo je mnoštvo znamenitosti, ali nijedan na mene nije ostavio tako snažan dojam kao Lindlar - malen gradić s prekrasnim očuvanim prirodnimljepotama. .

   Mia Botica VIIIe