Osnovna škola kneza Trpimira

Posjet gradu Vukovaru

Sa šačicom stvari u rukama u nedalekoj surovoj prošlosti niši Vukovarci hodali su u tužnoj koloni, koja mi se duboko uvezala u pamćenje kada sam je prvi put vidjela na televiziji. Upravo sa tom slikom zaputila sam se u Vukovar. Putem su me pratile vesele boje moje domovine: plavo more, zelene gore, žitna polja, bijeli vrhovi planina prekriveni snježnim prekrivačem. U meni se budio ponos, a sreća je bivala sve veća, pri spoznaji da sve to ima naša domovina Hrvatska.                                       

Ulaskom u grad heroja, s prvim korakom iz autobusa osjetila sam da sam kročila na sveto tlo. Tlo za čiju su slobodu njegovi hrabri sinovi darovali svoj ovozemaljski život. Srce mi je htjelo iskočiti iz grudi kada sam vidjela sve one ruševine koje su ponosno stajale i svjedočile o žrtvama. Koliko li samo nedužnih uznemirenih duša. Ponosno sa strelovitim bolom u srcu slušala sam priče o voljenom gradu Vukovaru.                                                                                             

Svaki put kada bih čula kako je netko od njih pao; to jest bio ubijen u meni su se budili razni osjećaji. Ponajprije sam preispitivala svoju savjest jesam li dovoljno zahvalna, za svoj život, za slobodu koju su uz pomoć volje, većinom bez oružja, naši branitelji hrabro izborili. Nesebični vodiči! Njihova srca kucala su samo za jedno za pravdu, slobodu naše domovine. Mnoge nemoćne ljude, ljude po bolnicama održavala je vjera u sutra u bolju budućnost. Nije ih napustila ni kada su pali ničice pred sudbinom znajući da će proliti krv. Ne smijemo dopustiti da njihova krv ishlapi s našeg tla, iz našeg srca. Na smijemo je tako olako zaboraviti, ona se mora saživjeti s našim životima moramo znati što su nam ti ljudi darovali.                                                                                                                

Čovjek, koji je svaki dan stavljao zastavu na vodotoranj poručivao je cijelom svijetu da se naš zmaj i grad heroja neće tako lako predati. Naš će se zmaj smijati, veselo s puno vjere i nade, nikada neće posustati. Pokoja suza dokaz je da je zmaj povrijeđen i da nikad neće biti isti ,ali hrabro stoji smješka se i ne dopušta da itko naniši njegovu vjeru i nadu.                                                         

Vjerujem da nas je ovaj veliki nemilosrdni rat naučio dvije najvažnije stvari u životu da ustanemo u borbi za slobodu i vjerujemo u bolje sutra .Hvala braniteljima i svim poginulim ljudima koje su hrabro i u vjeri dali život za Vukovar priskrbivši mu grada heroja. Njihova bol i smrt je utkana za naš život i zato svoj život moramo cijeniti.

Matea Luketin, 8.a

Fotografije pogledajte i u fotogaleriji.