Osnovna škola kneza Trpimira

Poremećaj se najčešće otkriva kad dijete krene u kolektiv, posebno u školu. Vrlo je učestao, i smatra se da se pojavljuje u 3-5% djece školske dobi. Najmanje je četiri puta češći u dječaka nego u djevojčica. U stranoj literature naći ćemo naziv ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder – poremećaj pažnje i hiperaktivnost). Još uvijek su u upotrebi i termini koji su se ranije koristili, i to: minimalna cerebralna disfunkcija, ADD (Attention Deficit Disorder- poremećaj pažnje) i ADDH (Attention Deficit Disorder with Hyperactivity- poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću).

Što uzrokuje pojavu opisanog sindroma?
Uzrok nije u potpunosti jasan, no znanstveno-istraživački rad diljem svijeta ukazao je na sljedeće moguće čimbenike u nastanku poremećaja: genetski čimbenici, promjene u metabolizmu mozga (dopamina i noradrenalina), različita oštećenja mozga, psihosocijalne čimbenike (rani gubitak ili odvajanje od majke, zlostavljanje, psihička bolest roditelja). Osim navedenog, često se u vezu sa poremećajem dovodi i alergija na salicilate (npr. Aspirin) i aditive hrane, promjene u metabolizmu šećera, konstitucionalna potreba za većim dozama vitamina i minerala, pretjerano gledanje televizije, play-station i dr. No važno je upozoriti da utjecaj tih čimbenika nije znanstveno dokazan.
 

Koji su vodeći znakovi i simptomi?
Znakovi (simptomi) koje oboljelo dijete pokazuje uglavnom se mogu svrstati u tri skupine: POREMEĆAJ PAŽNJE: dijete ne posvećuje pažnju detaljima ili radi pogreške zbog nemara, teško održava pažnju čak i u igri, ne sluša ni kad mu se izravno obraćate, ne prati upute i ne dovršava zadatke, teško organizira zadatke i aktivnosti, gubi stvari i zaboravljivo je, vanjski podražaji ga lako ometaju. HIPERAKTIVNOST: često trese rukama i nogama ili se vrpolji, ustaje u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostane na mjestu, pretjerano trči ili se penje, rijetko se mirno i tiho igra, često je u “pogonu” ili kao da ga “pokreće motor”, pretjerano priča. IMPULZIVNOST: “istrčava” sa odgovorom prije nego što je dovršeno pitanje, teško čeka na red, često prekida ili ometa druge.
No valja imati na umu da je sve ovo i dio normalnog dječjeg ponašanja, naročito u ranijoj dobi. Rastom i razvojem djetetova sposobnost samokontrole i koncentracija raste, te je ovakvo ponašanje sve manje prisutno. Tek kada dijete ovakvim ponašanje odstupa od svojih vršnjaka može se govoriti o poremećaju. Kako se navedeni simptomi mogu povremeno, pojedinačno ili ovisno o situaciji ili razvojnoj fazi pojaviti u gotovo sve djece, da bi se postavila sumnja na ADHD potrebno je pojavljivanje simptoma kroz 6 ili više mjeseci, njihova pojava prije sedme godine života, pojavnost u dva ili više okruženja (npr. kuća i škola) te i popratni nezadovoljavajući uspjeh u školi.

Što trebaju učiniti roditelji?
Roditelji, navikli na svoje dijete, najčešće ne mogu objektivno procijeniti njegovo ponašanje. Zato sumnju na hiperaktivnost a potom i dijagnozu postavljaju stručnjaci koji rade s djecom. Tu se poglavito misli na liječnika školske medicine koji već na pregledu za upis u prvi razred osnovne škole postavlja sumnju te upućuje dijete na obradu sa ciljem isključenja drugih bolesti ili poremećaja koji mogu dovesti do ovakvih simptoma. Liječnik školske medicine timski, sa stručnom službom škole, nastavnikom i roditeljima, ukoliko je potrebno, donosi odluku o primjerenom obliku školovanja djeteta.

Kako će se takvo dijete uklopiti u školu?
Postupci djelovanja na ponašanje primijenjeni u školi i kod kuće bitan su dio skrbi o hiperaktivnom djetetu. Oni uključuju jednostavne aktivnosti koje valja sustavno i stalno provoditi:
a) postavljanje jasnih i jednostavnih pravila,
b) nagrađivanje i za mali uspjeh,
c) vođenje dnevnika aktivnosti,
d) prekidanje aktivnosti koje zahtijevaju dugotrajno mirovanje učenika aktivnostima koje omogućuju kretanje,
e) izbjegavanje kažnjavanja, osobito tjelesnog.
No i šire, pristup uključuje i prolagodbu cjelokupnog načina života, na pr. izbjegavanje onoga što zahtijeva dugotrajno mirovanje (kao daleka putovanja ili nepokolebljiv zahtjev za dugotrajnim sjedenjem). U tretmanu te djece koriste se ponekad i lijekovi, najviše iz grupe psihostimulatora, a nezaobilazno mjesto ima i psihoterapija. Utjecaj ovog poremećaja na život djeteta, obitelj a onda i cijelo društvo je dalekosežan. Takvo dijete prekidanjem i ometanjem aktivnosti i/ili igre drugih može iritirati vršnjake, što može dovesti do odbacivanja, a to može pogodovati još većoj nesigurnosti, niskom samopoštovanju i sklonošću depresiji. Roditelji se zbog nesrazmjera uloženih napora i rezultata mogu osjećati iscrpljeni i frustrirani, što može voditi ka zanemarivanju i odbacivanju takve djece. Uspjeh u školi često je nezadovoljavajući i ne odgovara realnim intelektualnim mogućnostima djeteta. Ukoliko se ne primijeni pravilan postupak i briga, na loš uspjeh u školi mogu se nadovezati i delikventno ponašanje te sklonost eksperimentiranju sa sredstvima ovisnosti. Hiperaktivna djeca sklonija su i ozljedama. Neki od znakova hiperaktivnosti zadržavaju se u oko 2/3 djece i u odraslo doba. Tada prekomjernu aktivnost zamjenjuje subjektivan osjećaj nemira, a poremećaj pažnje i impulzivnost mogu i dalje biti prisutni. Zbog svega navedenog hiperaktivnoj djeci treba pomoć kako bi mogla u potpunosti ostvariti svoje životne potencijale, te u najvećoj mjeri proživjeti djetinjstvo i mladost bez nepotrebnih stresova.

Autorica:
Ivana Pavić Šimetin, dr.med.

Izvor: www.zdravlje.hr